Pokretačka snaga evolucije je mutacija, a ne prirodna selekcija.

Mnogi su evolucijski biolozi praktički fasciniraniidealna prilagodljivost organizama na okoliš. Očigledno, mnogi od njih prirodnu selekciju vide kao središnji i najvažniji proces biološke evolucije, a ova dva pojma („biološka evolucija“ i „prirodna selekcija“) često se tumače kao sinonim ili zamjenjivi. Velika većina studija posvećena je prirodnoj selekciji. Međutim, profesor na Sveučilištu Pennsylvania State i direktor Instituta za molekularnu evolucijsku genetiku Masatoshi Nei vjeruje da je pokretačka snaga evolucije mutacija, a ne prirodna selekcija.

Princip evolucije djeluje ne samo na Zemlji, već i u Svemiru

Kako bi uvjerili javnost da sva živa bića na planeti nije stvorio Bog, Darwin i njegovi sljedbenici morali su istovremeno potvrditi da:

Svi se živi organizmi s vremenom mijenjaju.

Prilagodljivost živih bića okolišu može se objasniti prirodnim odabirom

Dakle, ti su pojmovi bili i ostaliargumenti protiv zagovornika božanskog dizajna. Prirodna selekcija, za razliku od božanske kreacije, nije intuitivna ideja. Oni koji ga prihvate smatraju svijet još nevjerojatnijim, shvaćajući da ga nije stvorio tvorac. U određenom smislu, prirodni odabir zamijenio je božansku kreaciju u umovima mnogih ljudi kao proces odgovoran za ljepotu prirode. Ali koja je razlika između prirodne selekcije i genetske mutacije?

Zanimljivo: Evolucija mozga objašnjava vjerovanje u natprirodno

Kako se mijenjaju živi organizmi?

Evolucija je proces kojimpopulacije organizama razlikuju se generacijama. Te se promjene temelje na genetskim varijacijama koje se mogu dogoditi kao rezultat mutacije gena ili genetske rekombinacije, procesa u kojem se genetski materijal preuređuje kad se stanica pripremi za diobu. Ove promjene često mijenjaju aktivnost gena ili funkciju proteina, što tijelu može donijeti različite značajke. Ako je osobina korisna i pomaže preživjeti i razmnožavati se, vjerovatno će se genetska varijacija prenijeti na sljedeće generacije. Taj je postupak poznat kao prirodna selekcija.

S vremenom, kao generacije životinjas tim da se ova osobina nastavlja umnožavati, ovo se obilježje sve češće događa u populaciji. Ponekad populacija postaje toliko raznolika da se smatra novom vrstom. Ali nisu sve mutacije vode evoluciji. Samo se nasljedne mutacije koje se javljaju u jajašcima ili spermiju mogu prenijeti na buduće generacije i potencijalno pridonijeti evoluciji. Neke se mutacije događaju tijekom života samo u nekim stanicama tijela i nisu nasljedne, stoga u takvim slučajevima prirodna selekcija ne igra nikakvu ulogu. Pored toga, mnoge genetske promjene ne utječu na funkcije gena ili proteina te nisu korisne ili štetne. Neke razlike uvedene mutacijama mogu pomoći organizmima da prežive u jednom okruženju, ali nisu prilagođene drugoj.

Usput, ako želite biti u tijeku s najnovijim znanstvenim otkrićima, pretplatite se na naš kanal u Yandex.Zen

Masatoshi Ney na stranicama Otkrijte

U svojoj knjizi "Mutacija: kontrolirana evolucija, profesor Masatoshi Nei snažno se protivi pogledu prirodne selekcije kao jedinstvene biološke snage stvaranja. Prema molekularnom biologu, adaptivne osobine opažene u životinjskom carstvu u početku su predstavljene kao slučajne, spontane, bezciljne genetske promjene, bez kojih bi odabir jednostavno bio neučinkovit. Masatoshi tvrdi da biološka evolucijska literatura, i stara i nova, previše pozornosti posvećuje prirodnoj selekciji i zanemaruje važnost mutacija koje su po njegovom mišljenju motor biološke evolucije. Masatoshi tvrdi da su na prvom mjestu evolucije mjesto i vrijeme nastanka određene mutacije ili njezina odsustva.

Što mislite, koji od faktora pokreće evoluciju? Podijelite svoje ideje u komentarima i sa sudionicima našeg Telegram chata

Ali ako su mutacije motor evolucije, ondazašto se neki štetni znakovi, poput genetskih bolesti, zadržavaju u populaciji? U nekim slučajevima, nositelji mutiranih gena povezanih s nekom bolešću ne pokazuju znakove i simptome bolesti. To doprinosi prenošenju štetnih genetskih promjena na buduće generacije. U ostalim je slučajevima prednost mutirane genske kopije u svakoj stanici. Anemija srpaste stanice postala je najgledaniji primjer: prisutnost dvije mutirane kopije određenog gena u svakoj stanici dovodi do bolesti, ali prisutnost samo jedne kopije pruža otpornost na malariju. Ova otpornost na bolest pomaže objasniti zašto mutacije koje uzrokuju anemiju srpastih stanica i dalje postoje u mnogim populacijama, posebno u područjima gdje je malarija uobičajena. Stoga postaje očigledno da naše današnje razumijevanje biološke evolucije ne treba objasniti isključivo prirodnim odabirom.